RIJEKA S BRODOM

Bilo je to sretnije more među morima, arhipelag mladosti. Plovili smo vezani za tvrde rive, u sigurnosti lukobrana, u Opatiji ili Rijeci, svejedno, izvan dohvata vjetrova, šefova, supruga... U maštama. U žudnjama za nečim što se nikada ne događa. Iz noći u noć, do tjeskobna rastanka, kada sviće, a još ne sviće. Pa se vraćali nekako prazniji. No, noć je igra, noćnici su igrači, igrači su dječaci.
Tako se kasnim pticama dogodilo i rano mlijeko. Sramotno je dolaziti kući kada susjedi već odlaze na posao, pa se netko dosjetio, da se mišljenje susjeda može izmijeniti samo ako se promijeni dojam. Ne budi kasna ptica, budi ranoranilac. Pa bi ugrabili bocu mlijeka iz metalne gajbe, gajbe su ležale pred trgovinama, i nosili je kao vidljivo opravdanje položaja kazaljki na urama. A onda su snene žene počele gunđati snenim muževima. Vidiš, on prije posla donosi mlijeko, a možda već kuha ručak.
Bio je to takav dio života, bili smo ukrcani.

BROD

Brod. Barba Rude. Nikada nikome nije palo na pamet da se mogao nazvati i privlačnijim imenom. Rude! Kao iz glupavih viceva. Bez soli, bez piva. Bez kurvarluka. Ali, to je ispalo izmedu čašica, među kumovima, u počast nekomu tko se tako zvao. Kršteno na mah. No, dobro, i Bog je stvorio svijet na mah, pa se nikada nije predomislio. Iako je za to imao dovoljno razloga. Konačno, ime nikome nije smetalo. Navikli smo, prihvatili, usvojili i imali dok je trajalo.
Prije nego što je otet rezalištu, Barba je imao i drukčija imena i drukčiju prošlost. Desetljećima je vukao svoje pruge, uporno i umorno Velebitskim kanalom, od Sušaka do Jablanca, do Novigrada i Obrovca na kraju svijeta. Pregrmio je sve bure i jednolične bonace, sve gulaše i maneštre brodske kužine i sve zavežljaje šuljka, kapule, kaštradine... A, i bez toga. Stari brod je pod Velebitom sporo i neizostavno raznosio poštu i život, donosio u vrleti i odnosio iz vrleti, u potragu za boljim životom, na počinak poslije boljega života... I tada se na dugim plovidbama kvasilo grlo, grcalo u brodskoj zavjetrini između bala i bačava na palubi. Tako, polako, milju po milju, u ono doba kada se još nije ni moglo znati, hoće li uopće doći do plesa gologuzih dama, vražji brod je vukao i zabavu i pjesmu sirotinje.

NOVI ŽIVOT

Poslije prve smrti, dotrajao, zahrđao i odbačen, brod je doživio još jedno rođenje. Ponovo je oživio i uplovio u novi život takoder s pjesmom, zabavom, radostima i bjegovima iz stvarnosti. U noć.
Onda, barabe su se udvarale ženama, pljuvale na palubu i državu, preli snove o daljinama i drukčijem svijetu od svojega. Isto kao i poslije, kao u barskim noćima i iluzijama. I, kao i u stara vremena, kada bi brod dao do znanja da je sada kraj putovanja, posljednji porat, putnike bi dotakla ona kost u grlu: Povratak kući, malo krivice, malo zebnje.
Kada su starom brodu izvadili utrobu, u praznini negdašnjeg ložišta i poluga parnoga stroja i, dalje, u praznini negdašnjeg brodskog salona, sada su napravili barski šank i barski podij sa stolovima okolo. Više ništa nije podsjećalo na ložače, mazače, noštrome, makiniste. A ako se tko i sjetio, koga je za to bilo briga? Samo se sviralo, samo se pijuckalo, pa se plesalo, pa se plovilo, daleko. U samom dnu, ispod podija, nalili su tone betona, da ojačaju težište. Kada bi navaljivalo s juga i da se more izvana penjalo na lukobran, svi brodovi u luci su se ljuljali manje ili više, samo Barba najmanje. Bio je mirniji od ostalih... Poput svakoga drugoga broda i Barbu su odvlačili na klasu, reklo bi se na tehnički pregled s registracijom. Sve što plovi, mora vršiti klasu. Ono što hoda, može i teturati, može padati, može i ludovati.

LJUDI

Mi smo tih godina lutali u ljepljivim riječkim večerima, bez klase, manje-više bez koristi, pa i bez cilja u kakvo odredenijem smislu. Dok je brod ležao u Opatiji bio je toliko dalji koliko manje nas je vozilo kola. Kada je privezen u Rijeci, stvari su se okrenule. Započimali smo večer u Klubu kulturnih radnika, gdje su se družili glumci, manji dio publike poslije predstave, novinari, advokati, pisci, suci, slikari i ona posebna vrsta ljudi kojima nikada ne znaš što rade ni zašto, ali su uvijek tu. A zatim bismo selili na Brod.
Mustafa, bivši boksač, sitan i nasmijan, dobar dobrima i opak opakima, bio je portir i prvi susret sa svim brodskim noćima. Njegova velika nesreća bila je nizak rast. Pijani gosti nisu imali ulaza, a na brod su nasrtale i gomile stranih pomoraca vesela raspoloženja. Svi su željeli vidjeti i to nešto "kao u pravom svijetu", čega nije bilo nigdje drugdje u crvenim državama. Tako se događalo da su željeli pregaziti Mustafu, to im se činilo lako, i skotrljati se u potpalublje. Nikada se nije, makar za nas goste, razjasnilo, kako ih je Mustafa slagao po palubi, negdje iza, izvan vidokruga mogućih noćnih prolaznika. U svakom slučaju, tamo bi malo otpočinuli, pa brže-bolje napuštali brod s vjerojatnim pitanjem, što taj mali ima u šakama. No, Mustafa je često spominjao da je on bivši boksač i da oni, boksači, ne smiju koristiti šake. Ako nemaju oružani list. S njim se moglo ćakulati do mile volje, ali mu nitko nije smio spominjati majku, ni lijepiti pljuske.
Dvije su stvari bile čudo za to doba i takav režim. Zečice i strip tease. Barba Rude je imao prve ženske konobarice golih bedara, u mrežastim carapama i dobro utegnutim strukovima. I, naravno, prvo svlačenje u Jugi. Rijeci je zavidjela sva muška svjetina na sve strane zemlje. Programi su se s vremenom razvijali, bilo je samo do grudi, pa i malo niže, pa solo, pa u parovima. To je svatko želio vidjeti. Tada se još nije ni slutilo, da će dokone riječke gospođe u ovom nekakvom današnjem životu odlaziti u Kostrenu na razgledanje muške golotinje.
Programe na Brodu su činili još i cirkusanti, iluzionisti, trik-majstori. U frakovima. Pjevači. Djeca od gume i malo veća djeca od gume.

GLASINE

Sve u svemu, svega je bilo dovoljno. I bilo je dobro. Barba je izašao na glas. Svijet nije mario za restoransku ponudu na palubi, iako se i tamo moglo odlično podmiriti svoje potrebe. Svi su znali za noćnog Barbu. Okružila ga je i držala fama. Podijelio je i političare. Jedni su shvaćali da tako velikoj luci kakva je Rijeka treba i zabava. Drugi po običaju nisu znali mnogo toga, ali su pomno brinuli brigu o moralu. Tuđem.
Riječki barovi ubrzo su angažirali mnogo striptizeta. Noćni život je cvao. Plavi Jadran, Klub pomoraca, Neboder, bar Bonavije. No svi su tapkali za Barbom, koji je sav mogao stati na podij bilo kojega drugoga bara. Barba je počeo i držao primat.
Zečice, naravno, nisu pobjegle sa stranica Hafnerovih revija, s bazena Gouchoneova glamura. Bile su cure iz unutrašnjosti. Svaka je imala nekakvu svoju dramu i razlog, svaka je imala svoj san i često nije ništa mijenjala u svom životu, osim haljina i imena. Kao da su i same prikrivale gdje rade, jer je to nešto kužno. Neke izmedu njih su nestale bez traga. Druge se udale, postale majke, do sada možda već i bake.
Iako je zrak oko Broda bio nabijen atmosferom koja obećava, na Brodu se nije dešavalo ništa od silnih naklapanja koja su ga pratila. Nije bilo kurvanja, a profesionalke, čini mi se, nisu ni smjele ulaziti. Ni kao gošće. Mnoge su žestoko prigovarale. I njima se brod činio kao unosan posao, ali "kapetan" ŠIME ĆOZA ni noštromo MUSTAFA nisu marili za njihove prosvjede, iako je tih godina prostitucija imala veliku ulogu u gradu i brojnu postrojbu vojnikinja.
Usprkos svemu, nastojanju osoblja da pročisti publiku i sačuva Brodu ugled pristojna zabavišta, Brod su poput galebova pratili krikovi novinskih naslova, glas razvrata i nemorala, legla zla i izopačenosti. O željezničkom restoranu na riječkom kolodvoru nitko nije na sličan način mislio ni pisao, iako su noćni kolodvori u to vrijeme, a i danas, sadržavali pun trbuh svakakva svijeta i polusvijeta. Tako su beogradske novine često prenosile doskočicu duhovitog novinara JOŽE VLAHOVIĆA, da je Barba jedini brod koji usred luke vijori namjesto zastava ženske gaćice...
U takvoj atmosferi nitko nikome nije vjerovao, da je Barba bez vraga. I policija je basala jedno, a i dva oka. Ni partija nije bila nijema. Revnosne supruge su dijelile mišljenje s policijom i partijom. I, to je bio valjda jedinstven slučaj da supruge dijele mišljenje s nekim takvim.

RIVA U NOĆI

A ANITE, ROZITE, MISHELE, MILKE... konobarice, da li su onako razgolićene, onako zečice, mogle računati na ozbiljna muškarca?
Općenito, Barba Rude je prerano uplovio u provincijske vode balkanske Juge. Tada još nismo bili dorasli mrežastim čarapama i nasušnoj potrebi da se radi, makar i bez čarapa i gaća. Do čega smo u meduvremenu došli.
Posebno su glas o Barbi vrlo visoko držali delije iz debele unutrašnjosti, kojima se Brod činio kao stvar iz priče. I, zbog njih je bilo sjajno, kada bi u programu nastupala AJŠA. Bila je u osnovi umjetnica trbušnog plesa. Nitko nije tako vrtiguzno izvodio osmice i umilno sjedao na koljena zanesenih muškaraca, u oblaku svile i oblaku parfema, takoder u oblaku misterioznosti orijentalne žene. Toliko slobode pod feredžom! A AJŠA je baš rado izabirala te dečke s kopna... I što bi oni bivali popaljeniji, spremniji da daju sve što imaju i uzmu sve što im sjeda u krilo, to bi AJŠA s više gracioznosti polako skidala feredžu i otkrivala svoje lijepo izbrijano muško lice. Face bi još dugo ostajale zinute, okružene smijehom stalnijih mušterija.
Oni koji se sjećaju Barba Rude moraju se sjećati i ŠIME ĆOZE. Imao je osobit odnos prema stalnim gostima. I prema džepu svih posjetitelja. Mogao je u dinar pogoditi, tko koliko teži. Tako je često nepogrešivo mogao vidjeti i koliko je u našim uvijek šupljim novinarskim džepovima. (Mlad čovjek nikada nema dovoljno novca, a ima kada ostari, kada mu više ne treba.)
Svi mi što smo putovali s Barbom Rudom, ako se nismo pretvorili u likove slične onima, što su nas osuđivali, pamtit ćemo Brod kao dio života, u kojem nam je bilo, valjda zbog mladosti, sve lako i sve toplo. Čistunci su se strašno trsili da uprljaju to malo mjesto na riječkoj rivi, osuđivali posjetioce i zaobilazili ga u širokom krugu, da bi iza visokih prozora svojih kancelarija pipkali svoje sekretarice. Obični i obično u sebe sigurni ljudi, što ne mare za priče, nisu izbjegavali ni Barbu, ni zečice, ni striptizete, ni AJŠU. I oni su - ne mareći čak ni za to - davali začin tom mirisu riječkih noći, noćnoj rivi. Rivi u noćima.
No to je bilo prije nego što je Rijeka dala FIKRETU ABDIĆU svoju putničku rivu za stovarište betonskog željeza. To je bilo onda, kada je sjajni VLADIMIR UDATNY znao donijeti svoju čašicu pelinkovca u malom džepiću sakoa i nedaleka Kluba kulturnih radnika... Bilo je onda, kada je na Barbu mogla svratiti istinska dama RADOJKA ŠVERKO sa svojim suprugom, poslije nastupa na nekoj gaži, onako u trapericama i na beskrajno dugim nogama. Bez straha, da će zbog toga postati manje dama i manje građanka prvog reda. Bilo je onda, kada je "Novi list" uveo i sedmo izdanje u tjednu, tvz. revijalni (crveni) broj, pa je imao duhovitosti i hrabrosti promovirati i proslaviti to u Barba Rudi, na tom okuženom mjestu...
Bila je to Rijeka s Brodom. Nešto na izmaku vijeka što se još mogao mjeriti metrom duše, nečim čega više nema.
Već je 25 godina otkako nema Udatnya. Mnogih više nema. Nema više Rijeke koja je bila. Ničega više nema. Sve se čini jalovim i praznim. Prošlo je. Ili su to prošle samo naše godine?

------------------------------------------------------------------------
Tekst Vladimira Šegote