TORANJ LJUBAVI

U sredini Silbe, na istoimenom otoku, visoko se diže Marini�ev toranj. To je okrugla uska kula na �iji vrh vode vanjske kamene stepenice. Zovu je još i "toranj ljubavi".
Silba je jedino selo na otoku. U prošlosti su na ovom otoku žene, starci i djeca bili uglavnom pastiri, a muškarci su cijeli svoj život živjeli na moru, plovili svim morskim putevima i pod starost se vra�ali na otok, ako ih more prije toga ne bi progutalo. Vra�ali bi se da umru. Poznavali su obje Amerike, zemlje Dalekog istoka, hridi sjevernih mora, obale Afrike i Australije, ali nikada ne bi zaboravili pjesmu o otoku nalik raju i legendu vezanu za toretu na Silbi.
A taj toranj na vrhu sela, smješten usred parka, silbanski je spomenik jedne ljubavi koja je u�inila �uvenim sivozeleni otok utonuo u šutnju. Toranj se visoko uzdiže i s njega se pruža prekrasan vidik. Uz njega se vezuje pri�a o ljubavi jednog morskog vuka koji je za sobom ostavio ku�u, toranj i grob na kojemu je još za života dao uklesati natpis: "Petar Marini�, kapetan, 1891. Jao onomu tko makne ove kosti."
Bio je mlad, kaže pri�a, još mornar. I mlada, lijepa bila je njegova zaru�nica Antonija Mauro. "Kad se vratim s ovog dugog putovanja - rekao joj je jednog dana prije odlaska - vjen�at �emo se! Zasadit �u vrt oko ku�e, a usred vrta sagradit �u tornji� s kojeg �e se vidjeti cijeli otok i more." Poljubio je djevojku i otplovio.
Dugo je plovio oceanima, a kada se kona�no vratio, mnogo je djece dotr�alo na silbansko pristanište. Me�u njima je bila i jedna posebno ljupka djevoj�ica. Petar Marini� joj se nasmiješi, uzme je u narucaj, pomiluje je i upita ljude okupljene na pristaništu:
- �ije je ovo dijete?
- To je k�i Antonije Mauro, tvoje zaru�nice, koja se udala za tvog prijatelja. Djevoj�ica se tako�er zove - Antonija!
Rastuži se pomorac, zagrli djevoj�icu i zakle se:
- Antonija me nije �ekala, ali ako majka nije mogla postati mojom ženom, postat ce to k�i. �ekat �u dok se ovo dijete ne razvije u ženu.
Bio je uporan i �ekao dugih dvadeset godina. Dao je sagraditi tornji� usred sela, uz svoju ku�u, na najvišoj uzvisini Silbe. Sagradio ga je od živog kamena i kamenim je zidom opasao vrt oko njega. Antonija Mauro nikada nije tamo zakoraknula. Ušla je u tu ogradu njezina k�i - s rukom u ruci kapetana Petra Marini�a, s vjen�anim prstenom na prstu. Ona u cvijetu mladosti, guste crne kose, velikih sjajnih o�iju; on - trideset godina stariji, s prorije�enom kosom, ali krepak, uspravan, još lijep u ozbiljnoj zrelosti svoga života.
I gledali su s tornja otok, brodove i more. Toranj na uzvisini vrta, poškropljen slano�om mora koju vjetar nosi za olujnih dana, stoji i danas kao spomenik ljubavi. Mještani ga zovu - Marini�eva toreta!