
STARICA BURA*
U
pradavnoj davnini živjela je bjeloglava starica Bura
u samotnoj kući usred gologa krasa. Daleko od Burine kuće
bijeljela su se u skromnom zelenilu siromašna sela.
Ljudi su strahovali od starice Bure. Kad bi Bura prošla
selom rašcešljane i raspuštene kose, što
bi zrakom lepršala poput zastave, bježale bi pred
njom žene, a djeca se sakrivala u kuće. I zato je Bura
čučala ponajviše ispred svoje kolibe, pa bi tamo često
zaplakala od jada i boli. Od njezinih uzdaha pognulo bi se
drveće i zacvililo grmlje. Bura bi i dalje pred kućom sjedila
i žuljavom rukom gladila goli kras. Iza sunčanog smiraja
prošetala bi se katkad po lomnim i strahotnim pećinama.
Pod njezinim bi nogama drhtala bjelkasta kadulja, stenjalo
bi nisko grmlje, a ljudi iz dalekih seoskih kuća osluškivali
bi njezin samotni cvilež.
Za sumornih dana krenula bi starica Bura i put mora, gdje
je carovao njezin pobratim Vihor. Kakva bi to onda bila oluja
i lomljava, buka i prasak valova! Izmorena stara Bura vratila
bi se za vedre zore opet u svoj kras i zaspala shrvana. Spavala
bi mjesece i mjesece. Za njezina bi sna oživio pusti
i goli kraj, zazelenjele se drage i doline, zamirisalo cvijeće.
Veselo bi cvrkutali vrapci po ogradama, a slavuj bi se javljao
pjesmom, samo da Bura i dalje spava.
Tako je bilo do onog dana kad se Bura najednom probudila u
svojoj osamljenoj kolibi na Krasu. Probudila se, ustala i
otvorila kućna vrata. Kako ih je otvorila, tako se nebo pokrilo
tmastim oblacima, a Burin se uzdisaj pretvorio u gordi vjetar.
Snažni udarci vjetra polomiše sve, opustošiše
polja, dubrave i vinograde. Svuda napaćeno cvijeće, polomljeno
granje, ogoljela stabla.
Nad pustopoljinom zaplakali seljaci...
*
__ *
Za
te velike žalosti i seoske tuge doputova u selo neki skitnica
pa svrati u prvu kuću i zamoli za konak i večeru. Domaćini
ga primiše, iako nerado. Poslije večere i čaše vina razvezao
se seljacima jezik, a došli i susjedi. Svi su se tužili na
staricu Buru i dogovarali se kako će je protjerati. Uto se
javi skitnica:
- Čujte, dobri ljudi. Ja ću vam pomoći, samo me pažljivo poslušajte.
Kad starica Bura krene k moru, srušimo joj kuću. Beskućnica,
ona će ostaviti vaš kraj i krasom će poteći med i mlijeko.
I tako u mrkloj noći skitnica uz pomoć seljaka razori Burinu
kolibu, dok je Bura na moru dozivala brata Vihora. Zvala ga
je sjedeći na pustim razvalinama drevnoga grada, gdje je nekoć
lijepa djeva čekala na balkonu plavoga kneževića. Knežević
je uzeo drugu djevicu, a lijepa se djevojka iz toga grada
na brežuljku kroz godine i godine prometnula u staru i nesretnu
Buru.
Kad se stara Bura natulila morem i primorjem u zajednici s
bratom Vihorom, vratila se zorom u krševiti kras. Vratila
se i našla razorenu kuću. Otada, pobjesnila je još jače. Tog
je kobnog dana tako lomila i harala krajem da je na krasu
iščupala svu bijelu kadulju i mirišljave trave, ubila seljake
i skitnicu. Izmorena i bez daha spustila se u crnoj noći u
jednu krašku provaliju i tamo zaspala.
I tako se Bura više nikad nije ostavila krasa pa i dandanas
spava u kraškoj provaliji. Kad se probudi, prestravljeno gleda
naokolo. Ustane, plače i urliče oko kuća i vijanjem pripovijeda
kako joj razoriše dom, pa je bijesna uništila polja i vinograde.
Uvijek kad se sjeti tog događaja, onda bjesni po selima, trga
crjepove s krovova, plaši žene i djecu. A kad opet nemoćna
usne u kraškoj provaliji, ponovo ožive puste goleti, procvjeta
cvijeće i slavuj se pjesmom javi...
--------------------------------
* Snažan sjeverozapadni vjetar na zapadnom dijelu Jadrana
|