Novinarstvo

4. SARAJEVSKI RATNI DNEVNIK
(velja�a 1993. )

U Sarajevu �ive ljudi, ljudi �iroka i ranjena srca. Gostoljubivi i dobrodu�ni, prijatelji i povjerenici, srda�ni i po�rtvovni. Njima su posve�ene sve na�e rije�i.
Mislim na Rasima Bor�aka, voditelja na televiziji u �ijoj smo sobi dvije no�i spavali na nosilima za ranjenike. Mislim na prvoklasnog producenta Seada Mulahusi�a, naro�ito nakon �to sam po povratku u Kostreni posjetio njegovu suprugu Almu i djecu. Mislim na sarajevskog re�isera i genija Benjamina Filipovi�a, autora Top liste nadrealista, s kojim smo se triput opra�tali. I na Mirzu Deliba�i�a, D�evada �olakovi�a, Abdulaha Sidrana, Mladena Paunovi�a u ko�evskoj bolnici, Branka Mikuli�a koji razmi�lja o obnovi olimpijskih objekata, na sav taj svijet koji traje u kazamatu ne�ijih bolesnih ideja i trudi se, �ivotinjski se trudi - pre�ivjeti i ostati normalan.
Kako to re�e Sead Mulahusi�:
- Po ulici gledam ljude. Ljudi hodaju i pri�aju sami sa sobom, mlataraju rukama, trzaju glavama, imaju lude i izgubljene poglede. Dosta svijeta u ovom gradu je poludilo. Va�no je ostati normalan. Ali kako ovaj rat ide dalje, mene je sve ve�i strah, ne da poginem, nego da ne ostanem invalid.
- �ovjek je dru�tveno bi�e, ali je u stvari �ivotinja. - nastavlja on. - Ti mora� da �ivi�, mora� da opstane�, ti si obavezan da �ivi� i za nekog drugog jer ima� familiju koja je negdje daleko u Hrvatskoj. Jer neka mene sutra nema, tko �e moju djecu i moju �enu da odr�ava dalje na �ivotu. Neka ja poginem u ovoj Televiziji, a ja sam tu glavni producent TV Sarajevo, meni �e iza�i na kraju Dnevnika, gdje mi to objavljujemo - poginuo je Sead Mulahusi�, vrhunski producent, zaslu�ni radnik, bit �e neki nekrolog. To �e trajati tri dana i �etvrti dan ja sam zaboravljen i izgubljen. Prema tome, mi smo ovdje obavezni da �ivimo.

<previous::next>