| Projekt "Paralelni slalom" je način pisanja istovremenih, "paralelnih" priča dvojice autora na zadanu temu, koja se odabire specifičnim postupkom. Za osam godina, koliko su zajednički radili na tom projektu, Ogurlić i Jurković ispisali su više od stotinu paralelnih priča. Iz toga su proizašle i dvije knjige: "Paralelni slalom" (ICR, 1989.) i "Najljepše priče - Paralelni slalom 2" (Tiskara Rijeka, 1993.), te istoimena kazališna predstava riječke Otvorene scene Belveder.
|
|
|
Ogurlić
'85
I JA SAM VIDIO TITA MARŠALA
Ostaje vrlo nejasan, mutan, razliven prizor. I vrlo je toplo. Stojim u drugom redu desne vrste špalira, podno bolnice, neprestano se guram i borim za mjesto. U rukama držim dvije papirnate zastavice s drvenim drškama od šperploče, izrađene ručno u radionici tehničkog odgoja.
Uzvikujemo parole, a zatim pjevamo. Nismo sigurni koliko će to trajati. Netko mi je poderao zastavicu. Pitam drugaricu ima li selotejp. Prevelika prava titovka s plastičnom zvijezdom pada mi na čelo i svaki čas je podižem i popravljam. Oko rubova je mokra. Ispred mene su visoke djevojčice, jedva da išta vidim. Nastavnica je zauzela dirigentsku poziciju i opet pjevamo. Dobro je kad pjevamo jer se onda manje guramo. Potom uvježbavamo mahanje zastavicama. Ruke su uzdignute vrlo visoko a pogled nam uperen pravo. Kasnije je milicionar zahtijevao da se maknemo na rub pločnika i nastala je gužva. U toj gunguli ubacio sam se u prvi red.
Još sam dospio vidjeti patrolna kola i dvojicu unifromiranih na motociklima, kad me netko povukao straga i začas sam se našao u trećem, možda i četvrtom redu. Kad su najavili limuzine, progurao sam se između tjelesa u drugi red. Netko me opsovao, snuždio sam se i nisam htio dalje. Još sam krajičkom oka uspio vidjeti bijelu limuzinu, odmah zatim crnu i široka ramena što mi prekriše vidik.
I u tom očaju ustanovih da sam ostao i bez druge zastavice.
|
Jurković
'85
I JA SAM VIDIO TITA MARŠALA
morate znati nekoliko stvari najprije kada je tito boravio na visu ja se nisam još rodio i drugo u komižu sam se doselio tek prije četiri godine znate ako želite razgovarati o 1944. morat ćete potražiti nekog mnogo starijeg od mene jer još sam mladić tako vidite možemo mi ovdje razgovarati o raznim stvarima pitanja su vam inače dobra i provokativna ja inače rado zagovaram za omladinske listove ali vidite to vam zaista ne mogu reći mislim nije to ono pravo kažem vam vidim da insistirate na mojim susretima s titom ali dobro možda da vam ispričam što mi se dogodilo prošlog ljeta kada sam ovdje ugostio nećake oni vam znate žive u osijeku to mi je od brata a ovi od sestre su u zadru ali oni svakog ljeta vole doći u komižu strašno i ja volim onda tako jedne večeri mali zvone osam mu je godina svira gitaru mali je strašno muzikalan čudo jedno pronađe u nekim mojim papirima neke note to je ona lijepa stara pjesma balaševićeva i ja sam tri put vidio tita i uhvati on gitaru u ruke a mene sve uhvati neka sjeta i sjetim se tako jedne radne akcije kada je dječak njegovih godina uspio rasplakati tom pjesmom pola brigade znate to su bila takva vremena odsvira on tu pjesmu tako sjedili smo na rivi mala ana tri godine je imala zvone i ja znate pa onda zvone pita jesam li i ja vidio tita tri puta pa mu ja objasnim da sam prekasno rođen ali gnjavi mali ne da se on i tako znate tita sam vidio samo jednom kada sam s ogurlićem ne znam da li ga znate išao u treći osnovne bili smo sjećam se oslobođeni škole i kada je naišla povorka mercedesa on je mahao kroz prozor a mi smo poslije pisali sastavke znate to sam ja zvonetu ispričao bio je pomalo razočaran a onda je ana pitala a da li ću i ja vidjeti tita a ja se zamislim i kažem hoćeš ana ako to dovoljno jako budeš htjela
|